ABDUKCIJA LJUDI OD STRANE VANZEMALJACA
Dr Karla Turner
(autor knjiga: “Into the Fringe” i “Taken”)

Prvi Dio
CF: Vas smatraju jednim od vodećih eksperata na polju istraživanja UFO/NLO-a i otmica/abdukcije ljudi od strane vanzemaljaca. Kako je došlo do toga da se počnete uopšte da bavite ovim?

KT: Naša porodica nije znala mnogo o ovom fenomenu kad smo počeli da viđamo NLO-e i doživljavamo abdukcije. Pošto sam se inače bavila istraživačkim radom, okrenula sam se literaturi na ovu temu kako bih tamo pronašla neko objašnjenje. Kada sam apsorbovala sve ono što je bilo dostupno u vezi svega ovoga, zaključila sam da ponuđeni odgovori uopšte nisu pouzdani. S obzirom da se radilo o jednom problemu koji je bio od krucijalne važnosti kad se o mojoj familiji radi (ako ne i o jednom globalnom fenomenu), jedini mogući način da dođem do odgovora bio je taj da sama proučim o čemu se u stvari radi. Tako sam počela da se bavim sa slučajevima ove vrste otmica.

Lična prošlost i knjiga — “INTO THE FRINGE”:

CF: Da li je vaša knjiga “Into the Fringe” bila rezultat toga?

[Karlina prva knjiga objavljena na ovu temu]

KT: U stvari, moja knjiga “Into the Fringe” nije bila rezultat istraživanja u cilju pronalaska odgovora. Tu se više radilo o opisivanju iskustava te vrste kroz koje je prolazila moja porodica, pogotovo u toku godinu i po dana, kada su ona bila veoma intenzivna. Tek nakon toga ja sam počela da se povezujem s drugim ljudima koji su se bavili ovom tematikom. Tako sam radila na mom i mnogim drugim slučajevima sa Barbarom Bartholic. Ona bi u mnogo navrata dolazila u Teksas (gdje sam ja živjela) i onda bi mi organizovali radne seanse koje bi trajale 4-5 dana, za vrijeme kojih bi u moju kuću dolazili i drugi ljudi koji su živjeli u okolini i koji su željeli da im se pomogne po ovom pitanju. Ona bi onda prvo porazgovarala s njima, pa ih nakon toga podvrgla regresivnoj hipnozi. Ja sam počela da učim tako što sam radila kao njen asistent. (Kada bi doktorati postojali i na ovom polju, onda bi Barbara sigurno bila doktor. Radeći s njom naučila sam mnogo više, nego za vrijeme cijele moje dotadašnje akademske karijere.) Kasnije je Barbara došla u situaciju da je imala toliko posla da više nije imala vremena da redovno dolazi, tako da sam ja sama morala da počnem sa svojim preeliminarnim istraživanjima ove problematike. Tako sam počela aktivno da se bavim s tim.

OTMICE KROZ GENERACIJE:

CF: Ono što je u mnogim slučajevima otkriveno, to je da se iste stvari događaju roditeljima abduciranih, kao i njihovim babama i dedama. Da li je i u vašoj familiji isti slučaj?

KT: Da, stvar je definitivno “transgeneracionalne” prirode u porodici Elton. [Elton, muž Doktorice Turner, u knjigama “Into the Fringe” i “Taken” je bio označen pod pseudonimom “Casey”. Oni sada misle da nema više potrebe da se njegov identitet sakriva.] prije nego što je Eltonova baba umrla 1990.g., s obzirom da je porodica već znala da joj se bliži kraj, pitali su ju da ispriča neke od tih doživljaja, kako bi njeni potomci znali o svemu tome, te su oni to snimili i na video traku…. Moja majka je odbila da razgovara o tome, jer ju strah od toga dovodi do ludila. Ona čak nije ni pročitala moju knjigu “Into the Fringe”, kad pročita jednu ili dvije stranice toliko se uznemiri da jednostavno ne može dalje da nastavi – što mi govori da vjerovatno postoji neki razlog za to. Sjećam se, tamo negdje 1965.g. kad sam bila još srednjoškolka, pojava letećih tanjira je bila glavna tema neko vrijeme na vijestima. To je bilo jedan od rijetkih slučajeva da sam obratila pažnju na te stvari u vezi NLO’a. Jednog dana smo tako moja majka i ja slušali televiziju dok smo radili nešto u kuhinji. Walter Cronkite je pričao o pojavi letećih tanjira i ja sam tada rekla majci da u slučaju kad bi NLO sletio u naše dvorište ja bih najvjerovatnije odmah ušla u njega. Moja majka, koja je inače bila veoma nježna žena i koja nije čak nikada ni podizala svoj glas a kamoli me tukla, momentalno je zastala, uhvatila me za ramena i počela da trese sve dok mi se nije zavrtjelo u glavi. Cijelo to vrijeme ona je vikala: “Zakuni mi se da im nećeš čak ni blizu da priđeš”! Da se nikada više nisi usudila da kažeš tako nešto!” To je bilo i jedini put u mom životu, kako sam vidjela svoju majku da se tako ponaša. Sada već znam, na osnovu svog istraživanja, da su ovakve ekstremne reakcije često jedan indikator da je osoba imala određena lična iskustva u vezi s tim.

HIPNOTIČKA REGRESIJA:

CF: Pomenuli ste korištenje hipnoze koja je predmet mnogih kontroverzi. Neki istražioci tvrde kako ljudi mogu pod hipnozom smisliti neku priču koja se nikada nije dogodila, kako bi zadovoljili hipnotizera. Drugi tvrde kako postoji nekoliko nivoa ovih doživljaja – te da je moguće prodrijeti kroz gornji sloj te tako stići do jedne “duboko zakopane memorije”, te da se i takve stvari događaju. Šta vi mislite o tome?

KT: Ja mislim da takve teorije nisu istinite te da su one prizvod tzv. istraživanja “iz fotelje”. Ja ne vjerujem da ćete čuti takve stvari od onih koji se ozbiljno time bave. Kada bi takve podvrgli hipnozi pa da su nam oni kasnije u stanju da kažu čega se stvarno sjećaju, onda bi mogli već razgovarati. U svakom drugom slučaju, to su samo prazne priče. To su hipoteze koje su bazirane na njihovim predubjeđenjima u vezi tog fenomena, iskustava, kao i upotrebljene kontrole nad pacijentima tj. abduciranim osobama za vrijeme tih seansi. Lako je o svemu ovome filozofirati, međutim, to filozofiranje nema nikakve veze s onim što se stvarno događa. Takođe, imamo loše hipnotizere, kao što imamo i dobre hinotizere. Loš hipnotizer je onaj koji u suštini koristi psihološku ranjivost osobe, te se upušta u nešto što mi nazivamo “psihološkim silovanjem” čovjeka. Dobar hipnotizer neće pokušati da naruši čovjekovu slobodnu volju, ili da mu pokuša da promijeni percepciju realnosti, odnosno, da u njegovu svijest inducira tzv. posthipnotičke sugestije, kao i da mu sugerira vjerovanje u stvari u koje ovaj nebi normalno vjerovao dok je u budnom stanju. Te stvari su opasne kod hipnoze. Kad je u hipnotičkom snu, pacijent je na neki način prepušten na milost i nemilost hipnotizera. Upravo zbog toga, hipnotizer koji se bavi otkrivanjem skrivene i potisnute memorije, mora biti neko od povjerenja, a isto tako nikoga se nebi trebalo uvoditi u stanje hipnoze a da tome ne prisustvuje povjerljiva osoba koja može paziti na hipnotizera. Hipnoza je veoma ozbiljna stvar i njome se nebi trebali baviti oni koji nisu adekvatno kvalifikovani za taj posao. Loš hipnotizer može još samo pogoršati stvar. Znam ljude koji su otišli kod hipnotizera zbog pušenja ili dijete, pa su na kraju poslije hipnoze patili više nego prije nje. Naravno, s mnogim stvarima se može pogrešno postupati. Međutim, moje iskustvo u vezi hipnoze kao i vjerodostojnost onoga što sam uz pomoć nje saznala potvrdilo se u mnogim slučajevima. Ja sam bila u situaciji da sam mogla dobro da izučim te slučajeve. Ponekad se dogodi da se pojavi neki pogrešan materijal, zbog specifičnosti same situacije, međutim, to nije toliko tipično. Sigurna sam da je hipnoza daleko najbolji alat koji trenutno imamo na raspolaganju. Ako se njome pravilno koristimo, to je i jedini način na koji možemo određene informacije koje su potisnute duboko u podsvijesti dovesti napolje, do svjesnog stanja. Ja sam bila u stanju da provjerim veliki broj sjećanja koja su bila povraćena uz pomoć hipnoze, upoređujući ih s objektivnim činjenicama koje su se mogle nezavisno verificirati, i takva sjećanja su se na kraju ispostavljala tačnima.

“PARAVAN” MEMORIJA, KAMELEONI I NACISTI:

CF: Vi ste takođe otkrili kako ponekad postoji mnogo slojeva memorije, nešto slično slojevima kod luka. Čovjek koji je bio abduciran, kada se podvrgne hipnozi, on se prvo sjeti jednog (lažnog) scenarija, međutim, kada ga regresiramo do jednog dubljeg nivoa, onaj prvi nivo se raspadne, te tako vidimo da se u stvari radilo o “paravan” (lažnoj, prim.prev.) memoriji, jer se pojavi jedan potpuno drugačiji scenario.

KT: Da, i čini se da kod nekih slučajeva može da se dosegne i samo dno.

CF: Koliko tih slojeva postoji; koliko se duboko može da ide; i šta se nalazi na samom dnu?

KT: Mi smo uradili dosta istraživanja na ovom području tako da smo u stanju i da damo neke odgovore na ova pitanja. Tipično je (mada ne uvijek) da ono što prvo izađe na površinu ima veze sa svjesnim informacijama. Kada se subjekt (osoba podvrgnuta hipnozi, prim.prev.) dovede na sljedeći, dublji nivo hipnotičkog transa i kada mu sugerišemo da se koncentriše, vrlo često ćemo doći do stvari koje nisu iste kao one kojih se subjekt svjesno sjetio dok je bio na prvom nivou hipnotičkog transa. Tada počinje takozvana “faza ispipavanja”. Subjekt misli, “Ovo nije bilo istina; Osjećam da tu nešto nije bilo u redu; kad se malo više skoncentrišem na to, čini mi se da to nije ono što sam u prvom momentu mislio/la”. To je tzv. “tranzicioni nivo”. Tu može da se radi o samo par nivoa, a može da ih bude i 20 – međutim, ono što je sigurno, uvijek postoji tzv. “pokrovni nivo”, koji je poduprt jednim čvršćim temeljom. Ako se subjektima pomogne na način da programiraju svoje mentalne kompjutete kako bi probili iluziju, i da govore samo istinu u vezi onoga što percipiraju, kako Barbara često kaže: “Razbistri viziju”, onda će se oni sjetiti jednog potpuno drugačijeg doživljaja nego što je onaj kojeg su prvobitno pominjali kad su bili na prvom nivou hipnotičkog transa. Taj doživljaj nema apsolutno ništa zajedničkog sa onim kojeg su se oni svjesno sjećali. Postoje najmanje 2 nivoa, a moguće i 3.

CF: Ljudi tvrde da kad se probiju ovi nivoi sa zaštitnom odnosno, – “paravan” memorijom, onda se obično dođe do jednog nivoa, odnosno, scenarija, koji uključuje reptoidna bića. Da li ste i Vi imali sličan slučaj?

KT: U nekoliko slučajeva koji su mi poznati, kada se dostizao najdublji nivo, tada su obično reptili oni s kojima ovdje imamo posla.

CF: Da li se uvijek srećemo sa “sivima” (greys-prim.prev.) kad se radi o gornjim nivoima?

KT: ponekad prvi nivo uključuje “sive”, ponekad ljude, nekad bića sa Plejada, ponekad neke čudne životinje.

CF: Abducirani ljudi često kažu i kako su imali priliku vidjeti – Nordike anđeoskog izgleda, a onda kada su pokušavali da se skoncentrišu na njihova lica, oni kao da se ispare, a iza njih se pojave “lizard (gušter) ljudi”.

KT: Ima dosta slučajeva koji mi nisu poznati. Čula sam od drugih ljudi koji se ovim bave – istu tu stvar. U jednom od slučajeva koji sam pomenula u mojoj knjizi “Into the Fringe,” James se skoro svjesno sjetio kako se našao u blizini jedne veoma lijepe žene sa Plejada, (sazviježđe, prim.prev.), koja je izgledala veoma zanosno i privlačno. Ona je izrazila želju da joj on priđe i da ju zagrli. Kad je on pao u njen zagrljaj i kad je mislio da će ga ona poljubiti, ona je nestala, a na mjesto nje je ostalo neko crno, kvrgavo i ljigavo stvorenje sa nekim asimetričnim crtama lica. Ja sam čula o ovoj spodobi nekoliko puta, kod nekih drugih slučajeva. To stvorenje je bilo veoma snažno. Umjesto da zagrli James-a, ono ga je bacilo na zemlju a onda mu uvuklo jednu oko pola metra dugu sondu u grlo i kroz nju izvuklo sadržaj iz njegovog želuca. Narednog dana, James je još uvijek osjećao ukus žući u grlu, grlo ga veoma boljelo a na njemu su se lijepo mogli vidjeti i tragovi kandži, na mjestima gdje ga je ono stvorenje držalo, dok je on ležao na zemlji. O kakvom god entitetu da se radilo, ono jeste imalo neke reptoidne karakteristike. Koža mu je bila slična po strukturi koži aligatora.

CF: Čini se da ta bića imaju sposobnost i da projiciraju raznorazne imidže.

KT: Neki ljudi tvrde kako se ta bića mogu transformisati, odnosno, mjenjati svoj oblik. Ja ne vjerujem da se ovdje radi o tome, nego da oni, u stvari, imaju sposobnost da promijene percepciju čovjeka. Oni sigurno mogu projicirati lažne slike – recimo, u slučaju Ted-ove [Ted Rice] bake kojoj su se prikazali u obliku njenog pokojnog muža, kako bi ona pristala na seksualni odnos. Tada je Ted-ov djed bio već 6 godina mrtav. I usred onoga što je ona shvatala kao seks sa svojim mužem, njegov lik je nestao, – ja vjerujem da su oni na ovaj način htjeli da izazovu kod nje maksimalnu emocionalnu reakciju, kako bi dobili dovoljno “emocionalnog đusa”, – tako da je ona onda, u jednom momentu, vidjela na sebi reptoidno stvorenje. Takođe sam čula dosta priča o vojnom personalu koji prisustvuje abdukcijama, međutim, kad se ljudi malo bolje koncentrišu na njih, oni promjene izgled. Budd Hopkins je ispričao kako je vidio jednog čovjeka koji je izgledao kao vojni policajac. Pitao se kako je to moguće da jedan vojni policajac može tu da bude. Kada se malo bolje zagledao u njega, ovaj je pred njegovim očima promjenio izgled u visokog oficira, a onda u jednog njemačkog nacističkog oficira.

Vanzemaljci nam ne dozvoljavaju da ulazimo u interakcije s njima u svjesnom stanju, jer nas u tom slučaju nebi mogli kontrolisati.”

[Drugi navodi Karle Turner na ovu temu]:

7302363

PRIJETNJE ZAMJENOM POJEDINACA KLONIRANIM TIJELIMA:

“…Rekli su joj, “ako nećeš sarađivati s nama, mi ćemo te zamjeniti s ovim i niko neće moći da vidi razliku”. Kad je Ted bio tinejđer, njega i još neke druge su oteli i pokazali im kopije njihovih tijela. U ovom slučaju, prijetili su im da će ih zamjeniti njihovim kloniranim tijelima.”

VANZEMALJCI KORISTE KLONOVE:

“Ted se takođe sjetio jednog procesa kada je njegovo orginalno tijelo bilo ubijeno. Prvo su mu dali da popije neku odvratnu blještavu svjetlo-zelenu tekućinu. Nakon što ju je popio odmah mu je postala muka. On je odmah povratio a onda su mu oni odrubili glavu a krv, koja je istekla iz njegovog tijela, skupili su u neki kontejner. Kad je energija njegove duše—ili kako god to hoćete da nazovete—izašla iz njegovog tijela, ona je na neki način ostala zakačena za to tijelo upravo na mjestima gdje je ona tekučina još uvijek bila blještala. Činilo se da se njegova duša nije mogla odvojiti od nje. Onda su je oni usisali u neku malu crnu kutiju, koja je stajala na nekom pultu, dok su vanzemaljci pripremali njegovo novo klonirano tijelo. Onda su uvukli neke sonde u ramena i noge tog novog tijela, kako bi ga aktivirali. Kada tijelo počne da diše, onda se energija duše stavlja u njega. Ted-ovu duhovnu energiju, koja je bila uskladištena u jednoj maloj crnoj kutiji od onog momenta kad su mu ubili njegovo pravo tijelo, prebacili su onda u novo tijelo, i pošto je ono tada već bilo disalo, ona je tako ostala zarobljena u njemu.”

(Napomena: Za vrijeme ove abdukcije Ted je sreo i druge “klonove”, jednog dječaka i djevojčicu. To se sve događalo u jednoj veoma masivnoj svemirskoj stanici, tamno zelene boje, iz koje napolje virilo nešto slično kao šiljci, tako da je izdaleka izgledala kao one anti-brodske mine koje su se koristile za vrijeme drugog Svjetskog Rata. Manji svemirski brodovi bi ulazili i izlazili iz nje kroz te “tube”. Dok je bio na tom brodu, Ted je tamo vidio samo nekoliko humanoidnih bića, jednu crvenokosu ženu koja nije imala nikakvog emocionalnog izažaja, jednog tamnokosog i zloćudnog čovjeka hibridnog tipa, kao i jednog “ljubaznog” čovjeka koji je pokušavao cijelo vrijeme da ga drži smirenog. Iako je tamo bilo i nekoliko “Bigfoot” (Jeti) tipova “ljudi”, patuljastih dlakavih humanoida, velikih insektoida koje su ličili na neku kombinaciju između bogomoljki i ljudi, mnogih bizarnih i grotesknih stvorenja koja su vjerovatno bila genetički hibridi sa čovjekolikim i životinjskim karakteristikama, velika većina vanzemaljaca na toj svemirskoj stanici bili su oni tipa “grey”, reptilsko-insektoidnog izgleda. – Branton)

DRAHOMONIDIMA TREBA EMOCIONALNA ENERGIJA KAO HRANA?

“Sigurno je da tijelo koje ima dušu u sebi—koja na neki način apsorbuje određenu vrstu emocionalne energije—ima mnogo veću hranljivu vrijednost za njih, nego “prazno” tijelo, koje nije učestvovalo u životnim procesima, tj. bez životnog iskustva.

Recimo, da ste kao dijete 8 ili 9 godina staro, već na neki način nešto proživjeli, tako da ste za to vrijeme nakupili i određenu količinu emocionalne energije. Ako oni onda ubiju to vaše tijelo, koje je za njih već tada ima hranljivu vrijednost i premjeste vašu dušu u klonirano tijelo, koje do tada naravno nije imalo nikakvog životnog iskustva, onda vas oni opet mogu pustiti da živite još nekoliko godina u tom novom tijelu i skupljate u njega novu emocionalnu energiju. Ono tada postaje opet pogodno za njihovo konzumiranje, te tako oni mogu da nastavljaju s jednom takvom procedurom mnogo puta.”

(Bob Lazar, koji je snimio video na ovu temu, tvrdi kako vanzemaljci nazivaju ljude – kontejnerima – prim.prev.)

PSIHIČKI VAMPIRI I INDUCIRANA EMOCIONALNA TRAUMA:

“Oni vrlo često na neki način programiraju osobe koje redovno abduciraju tako da se one na neki način specifično ponašaju. Tako, većina njih ima jednu zajedničku crtu, koju sam ja primjetila, a to je da stalno izazivaju određene konflikte i emocionalno nabijene situacije i na taj način vjerovatno produciraju velike količine emocionalne energije. Možda i – ukusnija tijela. Ili ono što je sigurno, bar – trenutnu maksimalnu proizvodnju energije, te vrste.”

KAKO VANZEMALJCI MOGU DA KONTROLIŠU NAŠE LIDERE:

“Ja lično mislim da se naši lideri mogu veoma lako kontrolisati uz pomoć implanata. Takođe, oni (vanzemaljci) vjerovatno mogu da koriste i neku od njihovih duša koju jednostavno smjeste u tijelo nekog od političara i tako se njime koriste cijelo vrijeme, kako hoće. Vjerovatno, tako jednostavno mogu i da zamjene dušu iz njihovog tijela dušom koja im odgovara. Oni sigurno imaju tu sposobnost da iz tijela izvade ono što mi nazivamo dušom, spreme je u neki kontejner, a onda je premjeste u neko drugo tijelo. Oni mogu onda da je stave u koje god hoće tijelo.”

IMA LI DOBRIH VANZEMALJACA?

“Mislim da postoje neke inteligentne snage koje nas mogu kontaktirati i informisati o ovome – možda pomažući nama oni tako, na neki način, mogu pomoći i sebi.”

PODZEMNE BAZE VANZEMALJACA:

“Mnoge od osoba koje su bile otete govore o tome kako su vidjele u tim postrojenjima kako drugim ljudima uzimaju krv, kako ih mutiliraju, skidaju im kožu, vade im organe i režu ih na sastavne dijelove, a onda njihova beživotna tijela odlažu na kamaru, kao da se radi o drvima. Mnogima koji su abducirani prijete kako će i oni tako da prođu ako ne budu htjeli da sarađuju s njihovim vanzemaljskim zarobljivačima.”

ABDUKCIJE DJECE:

“Alieni (vanzemaljci) često ulaze i u kuće, privremeno odstranjuju djecu, ostavljajući njihove roditelje paralizovane i bespomoćne (često neka vrsta “suspendirane animacije”, nakon koje se niko ne sjeća ničega u vezi toga; prim. prev.)

U slučajevima ako su roditelji u situaciji da se mogu buniti, alieni im odgovaraju sa: “Ta djeca pripadaju nama””

SILOVANJA I NASILNA SEKSUALNA ZLOSTAVLJANJA:

“Ti tuđinci (alieni) često prisiljavaju otete ljude na seksualni odnos s njima, ili međusobom, dok oni sve to posmatraju. U tim odnosima, alieni se često pretvaraju u druge osobe, kako bi omekšali otete osobe, odnosno, lakše ih naveli na poslušnost. Tako se oni često pretvaraju u entitete kao što su Isus, Papa, određeni sveci ili anđeli, pa čak i mrtvi bračni partneri otetih.”

SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE DJECE:

“Djeca, nakog susreta sa ovim entitetima, često naglo počinju da pokazuju povećan interes za svoje genitalije. Ta djeca često tvrde kako ih osobe koje ih posjećuju po noći, često diraju po tim djelovima njihovog tijela.”

UŽASNI I BOLNI MEDICINSKI ZAHVATI:

“Tuđinci izvode ekstremno bolne eksperimente na otetim osobama, često govoreći da je to tako potrebno, međutim, oni nikada neće i da objasne – zašto je tako nešto potrebno. Oni, na primjer, vrlo često na jedan bolan način vade oči iz očnih duplji otetim osobama, te im onda unutra implatiraju određene uređaje, prije nego što im vrate nazad ili zamjene oči. Neke od abduciranih osoba izlažu bolnim eksperimentima, gdje im glavu, prsa ili ekstremitete izlažu jednom ekstremno velikom pritisku, kao da žele da testiraju njihovu izdržljivost. Veoma bolno sondiranje genitalija i rektuma, takođe se redovno izvodi na djeci i odraslima.”

TAKOZVANA – PROROČANSTVA VANZEMALJACA:

“Alieni predviđaju u dolazećem, tj. bliskom vremenskom periodu jedan globalni haos i destrukciju. Oni kažu kako će određen broj ljudi—a taj broj dramatično varira od slučaja do slučaja—biti “spašen” da bi se nastavila vrsta, na nekoj drugoj planeti ili na Zemlji nakon te katastrofe. Mnogi od otetih osoba tvrde kako nisu to baš puno povjerovali ovim entitetima, te da se boje da je nešto drugo, mnogo gore, namjenjeno za one ljude koji budu tako “spašeni”, s njihove strane.

KOLEKTIVNA HALUCINACIJA ILI JEDAN KOLEKTIVNI DOŽIVLJAJ?:

“Od svakog od ovih slučajeva, koji često nemaju veze jedan s drugim, možemo saznati dosta različitih stvari, što znači da sve ovo ne može da bude izmišljotina nečijeg zdravstveno narušenog uma. Ovi detalji mogu da predstavljaju uvjerljive dokaze da iskustva koje ljudi doživljavaju za vrijeme abdukcije, nisu uopšte toliko uniformna, kao što neki NLO istražioci tvrde. Ovaj fenomen se jednostavno ne može objasniti samo u smislu eksperimenata na polju ili naučnim istraživanjem ljudske fiziologije, od strane tuđinaca.

263235_orig

DUHOVNA PROSVJETLJENOST?:

“Iz svih ovih detalja, postaje nam veoma jasno da na bića koja čine ovakve stvari, ne možemo gledati kao na duhovno prosvjetljene entitete, koji čovječanstvu žele dobro. Nešto drugo se ovdje događa, nešto mnogo bolnije i užasavajuće. Postoji trenutno i jedna teorija, kod nekih od onih koji pročavaju fenomene u vezi sa NLO-ima, koja kaže kako otete osobe često percipiraju na jedan negativan način svoja iskustva i doživljaje u vezi toga, samo zato što oni sami nisu dovoljno duhovno, odnosno, psihički napredni. Ljudi koji imaju jednu “višu kosmičku razvijenost” doživljavaju pozitivna iskustva u svojim interakcijama s ovim vanzemaljcima, te ta teorija tako kaže da su svi oni koji pri tome imaju bolna i užasna iskustva, na neki način “spiritualni neandertalci”. To je tzv. “kućni ljubimac-teorija”, odnosno, omiljena teorija onih naučnika koji tvrde da vanzemaljci, objektivno realni ili ne, služe kao “ogledalo” naše duhovne prirode, bilo na individualnoj ili kolektivnoj bazi. W. Streiber je prvi koji je smislio ovu teoriju, npr. u Majestic, gdje on kaže, “U očima drugih [vanzemaljaca], mi koji smo se sreli s njima, vidjeli smo sami sebe. A tamo su bili demoni”.

(Napomena: U jednom segmentu TV emisije the STRANGE UNIVERSE, Whitley Streiber je komentarisao poznatu video traku na kojoj se vidi kako armijski zvaničnici ispituju vanzemaljca tipa “grey” u jednoj vojnoj bazi poznatoj kao Area-51. Streiber se tada veoma razbjesnio i izjavio kako je veoma pogođen što se sa tako “divnim stvorenjima” postupa na jedan tako okrutan način, te kako se radi o “jednom od najužasnijih akata u ljudskoj istoriji”. Streiber je nekoliko puta ranije u svojim rukopisima na temu svoje lične interakcije s ovim entitetima naglasio kako se tu radi o apsolutno najužasnijem zlu i teroru koji je on ikada doživio. On je takođe u vezi sa samom suštinom toga izjavio kako su teror i bol koji je doživio bili toliko veliki da je on tada osjetio kako je “stari” Whitley nestao, i da se “nešto drugo” pojavilo na njegovom mjestu. Da li se ovdje možda moglo dogoditi da ‘Whitley Streiber’ nije više “kod kuće”, i da “osoba” koja je onako čudno reagovala na onaj video, nije bila onaj isti ‘Whitley’ koji je boravio u tom tijelu prije nego što je počeo da doživljava svoja iskustva s vanzemaljcima? Korištenje bola, torture i nasilja je jedno od dobro poznatih sredstava koja se koriste za svrhu kontrole uma i mentalne fragmentacije od strane pripadnika tajnog društva – illuminati. – Branton).

S obzirom da sam radila s velikim brojem pristojnih, poštenih i pozitivno orjentisanih ljudi koji su redovno bili otimani, ja vjerujem da ova teorija nema nikakve veze sa istinom. Ona ne samo da je pogrešna, nego još gore od toga, to je nešto slično kao kad bi optuživali žrtvu silovanja za nasilje koje je nad njom učinjeno. Takav jedan stav, tj. da su ti ljudi imali negativno iskustvo jer nisu bili dovoljno duhovno razvijeni, ostavlja mnoge od njih u jednom stanju u kome se oni osjećaju još više povrijeđenima, prvo od strane vanzemaljaca koji su ih oteli, a onda i od strane ovakvih UFO naučnika kojima se obraćaju za objašnjenje i pomoć. Međutim, nama je lako da razumijemo zašto je jedna ovakva teorija popularna. Ljudi imaju duboku potrebu za vjerom u snage dobra. Mi želimo da vjerujemo kako su ovi vanzemaljci dobri, jer se u njihovom prisustvu osjećamo totalno bespomoćno. Isto tako mi imamo potrebu za nekom silom “odozgo” koja će da nam obezbjedi nadu i spasenje, na oba, tj. ličnom i globalnom nivou, ako uzmemo u obzir cijelo ovo žalosno stanje u svijetu. Ja mislim da ti vanzemaljci sve ovo veoma dobro znaju. Oni znaju da mi želimo i da se nadamo da imamo posla sa dobrim stvorenjima, – i oni koriste tu našu želju za dobrim, kako bi manipulisali s nama. Da li postoji ikakav bolji način za našu dobrovoljnu saradnju i poslušnost od toga da nam kažu kako je sve ono što nam čine – za naše vlastito dobro?

Međutim, kad smo svjesni svega ovoga što nam oni čine, kao i rezultata njihove interakcije s nama, tu možemo da vidimo i koliki je raskorak između onoga što mi stvarno želimo od njih,

i onoga šta nam oni, u stvari, – rade.”

509617_orig

Drugi Dio

DOBRONAMJERNO KIDNAPOVANJE?

“Naravno, nisu sva iskustva vezana za slučajeve abdukcije bolna i traumatizirajuća. Mnogo njih tvrdi kako su se vanzemaljci koji su ih otimali ponašali prema njima ljubazno i dobronamjerno. Neki od otetih se sjećaju kako su im ovi rekli da su “specijalni” ili “izabrani”, te kako je upravo njima povjeren jedan veoma važan zadatak, koji je za dobro cijelog čovječanstva. Tako neki od onih koje redovno otimaju, nakon što tako nešto čuju, počinju mnogo lakše da podnose svoj bol i strah, te počinju insistirati na tome kako iza svega ovoga stoje neki mnogo viši motivi. Tako u nekim slučajevima, otete osobe se svjesno sjećaju susreta sa dobronamjernim vanzemaljcima te misle kako nemaju razloga da sumnjaju da se bilo šta događa, što bi moglo da ima negativnu konotaciju.”

NEŠTO VIŠE NA TEMU “PARAVAN” MEMORIJE:

“Intenzivno naučno istraživanje pokazuje da je sama suština ove interakcije ljudi-vanzemaljci, bazirana na PREVARI. Mi smo sa sigurnošću utvrdili, na primjer, da se ta “paravan” (lažna) memorija vrlo često koristi kako bi se ta aktivnost, odnosno, otmica čovjeka od strane vanzemaljaca zamaskirala. Klasičan slučaj je, recimo, da čovjek vidi neku životinju na nekom mjestu gdje se ona normalno nebi trebala da nalazi, kao npr. jelena, sovu, majmuna ili zeca, a onda doživi jedan period izgubljenog vremena. Kada se ta osoba kasnije probudi, jedino što može da primjeti, to su ožiljci na svom tijelu, čije porijeklo ne može da si objasni. Čovjek se kasnije dugo vremena osjeća nekako nelagodno, a onda neko vrijeme nakon toga sasvim drugaćija sjećanja mogu da se s vremena na vrijeme javljaju, često u formi snova ili kao flešovi, odnosno, bljesci, i tada neki od njih počnu tražiti pomoć u vezi toga. Tada se, vrlo često, koristi hipnotička regresija kako bi se otkrilo šta se u stvari krije iza te “paravan” memorije, odnosno, lažnog sjećanja i onda se obično otkrije kako se radilo o klasičnoj abdukciji. Najnovije naučno istraživanje ovog fenomena u kome sam učestvovala otkrilo nam je jednu drugu vrstu provjere. Ako se ovo ispostavi kao tačno, onda će hiljade žrtava otmice morati hitno da se podvrgnu ponovnom ispitivanju. Tipični scenario podvrgavanja regresivnoj hipnozi obično se sastoji u probijanju inicijalno blokirane memorije. Žrtva otmice se tada obično sjeti kako je bila podvrgnuta nekoj vrsti fizičkog pregleda njenog tijela, kako su joj uzeli uzorke nekih tkiva ili kako je nad njom obavljen neki ginekološki pregled. Drugi nalazi koje takođe možemo smatrati tipičnim, obuhvataju ekstrakciju sperme ili jajnih ćelija, žrtvama je takođe često sugerisano kako one obavljaju jedan vrlo važan zadatak u smislu spašavanja čovječanstva, ili im se kaže nešto u vezi dolazeće katastrofe. I u većini tih slučajeva hipnotička seansa se završava na tome, te i žrtva i hipnoteraput vjeruju kako su pronašli istinske razloge otmice. Racionalizacija im pomaže da povjeruju kako alieni imaju razlog za sve ovo, i kako je taj razlog objektivan s naučne tačke gledišta i dobronamjeran. Što su hipotetična sjećanja u vezi s događajem manje prijeteća i benevolentnija, utoliko su i hipnoterapet i žrtva otmice zadovoljniji. “Pa, to i nije bilo baš toliko loše, zar ne? Ta stvorenja su naši prijatelji, tj. bitno je to što oni nisu neprijateljski raspoloženi prema nama.” I tako se obojica rastanu s osjećajem olakšanja. Nisam još čula za nekog od onih koji se time bave da dovodi u pitanje svoj otkriveni scenario. Međutim, imajući u vidu nekoliko poslednjih slučajeva, postaje mi jasno da ovako povraćena sjećanja mogu da budu samo još jedan paravan, koji služi za maskiranje događaja koji su po svojoj suštini izgledaju daleko ružnije, nego što se to na prvi pogled čini. Ja ću ovo malo bolje objasniti, tako da možete shvatiti o čemu se radi.”

ČUDAN IZVJEŠTAJ

“Jedan čovjek, u svojim kasnim 40-tim, posjetio nas je u vezi s tim kako bi pokušali da otkrijemo šta leži iza nekoliko njegovih doživljaja u životu, koji su na neki način u vezi s vanzemaljcima. Za vrijeme saslušavanja rekao nam je nešto o jednom drugom čudnom događaju koji na prvi pogled nije imao ništa zajedničko sa vanzemaljcima, ali ga je proganjao još od njegovog djetinjstva. Kad je imao deset godina, jedan dan ih je posjetila njegova baka i pošto je kuća u kojoj su živjeli bila vrlo mala, on je prvu noć prespavao na istom krevetu s njom. U toku noći dječaka je probudio glasan muški glas. Nije mogao razumjeti o čemu je ovaj pričao, međutim, on je ljutito zvučio i obraćao se baki koja je ležala pored njega. Sljedećeg jutra, on je pitao baku, “Kakav se ono čuo glas u sobi prošle noći”? Njegova ga je baka onda sa suzama u očima čvrsto privukla i rekla, “Ono je bi đavo”. Ona nije više ništa rekla u vezi s tim događajem, međutim počela je insistirati da ju njen sin odmah vrati kući. S obzirom da to što je ona zahtjevala bilo dosta nerazumno, njen sin ju je pokušao da nagovori da ostane još malo, međutim ona je bila uporna i tako je cijela familija krenula na put od nekih stotinjak milja, kako bi vratili baku na farmu gdje je ona živjela. Poslije samo par sati, nakon što su tamo stigli, baka je dobila masivni izljev krvi u mozak i umrla. Otkako se to dogodilo, ovaj čovjek je osjećao teret griže savjesti u vezi sa smrću njegove bake, iako nije bilo valjanog razloga zašto bi se on tako trebao da osjeća u vezi toga. Cijeli taj događaj je u svojoj suštini bio nekako bolan i mističan, međutim, tokom svih svojih kasnijih susreta s vanzemaljcima, on ih je na neki način smatrao svojim prijateljima i mislio je kako mu oni pomažu u ekspanziji njegovih psihičkih sposobnosti.”

[Intervju se nastavio. Na postavljeno pitanje u vezi vanzemaljaca i njihove prirode u smislu “psihičkih vampira”, Karla nastavlja]:

KT: …Da. Sada vam možda postaje jasno šta bi to mogla da bude sama srž njihove “žetve”. Moguće je, takođe, da njima ne treba samo naša emocionalna energija, tj. da jedna od njihovih frakcija [ako bih mogla da pogađam, mislim da se ovdje radi o – reptoidima] koristi i naša fizička tijela. Oni stalno pokušavaju da nas odvoje od naših tijela govoreći nam kako su ona “samo kontejneri”. Zašto? Zato što ih oni jedu. Kad bi krava znala da ju hoćete da pojedete, vi bi ste joj rekli [ukoliko bi one mogle da razumiju], “Tvoje tijelo nije toliko važno. Ono nije bitno.”

[Odgovor na pitanje u vezi duhovne prirode Greys-a i Reptoida]:

KT: Mislim da je to nešto o čemu treba dobro da se zamislimo. Ja misli da Greys nemaju dušu, nego su nešto slično “Frankenštajnima” ili “zombijima”, ili kakav god pojam želite da koristite u pokušaju da opišete “žive mrtvace.” Kad sam bila s njima imala sam jedan neodoljiv osjećaj kako oni nisu živi—tj. da su oni mrtvi.

Kraj
1918